Riječ štakor kod većine ljudi stvara negativne konotacije te gađenje. Ali bez obzira na to štakori su zanimljive životinje. Rašireni su po cijeloj zemaljskoj kugli (osim Antartike i Artika, te nekih dijelova Novog Zelanda i kanadske provincije Alberte), a naročito vole živjeti u urbanim sredinama te posebno u velikim gradovima. Najčešće vrste štakora u svijetu, pa i Hrvatskoj su norveški (smeđi) štakor (Rattus norvegicus) i crni štakor (Rattus rattus).
U Hrvatskoj broj štakora se može mjeriti u milijunima te bez obzira na česte deratizacije i druge vrste uništavanja njihov broj samo raste. U čemu je tajna njihovog uspjeha ?
Neke od zanimljivih činjenica o štakorima koje mogu dati odgovor na to pitanje su:
1. Postoje različite vrste štakora, a najčešće vrsta koje dolaze u gradovima je smeđi (norveški) štakor. Potječe iz daleke Azije, najvjerojatnije iz Kine, a u Europu su došli u Srednjem vijeku, najvjerojatnije na trgovačkim brodovima. Smeđi štakori su preplavili velike gradove ( npr. U New York City-u predviđa se da ih ima i do nekoliko stotina milijuna), a prisutni su skoro u svakom kutku planete, osim područja Artika i Antartike, te par izoliranih mjesta na Novom Zelandu i kanadske provincije Alberte. Bijeli albino štakori koji se upotrebljavaju u laboratorijima te kao ljubimci su udomaćeni primjerci ove vrste.
2. Crni štakor je nekoć bio dominantna vrsta u Europi i Sj.Americi ali njegov primat je preuzeo smeđi štakor, jača i veća vrsta štakora. Sada su dominantniji u tropskim predjelima. Smatra se da je ta vrsta i prenijela crnu kugu. Buhe koje su živjele na štakorima su prenosile Yersinia bakterije na milione žrtava. Crni štakor je i izvrstan penjač, te se smatra velikim štetnikom za puno ptičjih vrsta.
3. Računa se da su glodavci (većinom miševi i štakori ) odgovorni za uništavanje 1/5 globalnih zaliha hrane svake godine. Uz to što pojedu zalihe hrane, također ih uništavaju i uriniranjem (tako obilježavaju svoj teritorij).
4. Neke od pozivnih strana štakora su što su oni lako dostupna hrana divljim grabežljivcima (lisicama, pticama grabljivicama, sovama, te i velikim zvijerima u nedostatku krupne divljači). Također raznose sjeme, a njihove jame provjetravaju tlo, čime poboljšavaju kvalitetu tla. U nekim dijelovima svijeta (neke zemlje Afrike, te Daleke Azije) štakori su delikatesa, a u nekim djelovima Indije čak i utjelovljenja božanstva.
5. Jedna od najvećih ” krivaca ” za uspjeh štakora je ljudska populacija. Naš moderan način života im odgovara.Kako se gradovi šire, povećava se i prikladni habitat za štakore; lako je razumjeti i zašto; gradovi su puni ugodnih i prikladnih mjesta za štakore gdje se mogu gnijezditi i podizati svoje mlade; poput kuća, kanalizacija i ruševnih zgrada koje također im pružaju i toplinu i zaštitu. Bacanje velikih količina nepojedene hrane im također pogoduje jer se tako na lak način mogu domoći velikih količina hrane.
6. Njihova adaptabilnost na različita staništa i uvjete je najveći razlog njihove planetarne rasprostranjenosti. Štakori mogu izdržati bez vode dulje nego deve, mogu pasti čak i do pet katova bez ozbiljnih ozljeda, mogu preživjeti veće doze radijacije, te plivati i do kilometar na otvorenoj vodi. Tijekom generacija stvorili su i imunitet prema različitim otrovima.
7. Uz veliku adaptabilnost na različite uvjete, jedan od razloga štakorove raširenosti je i mogućnost reprodukcije. Par štakora može imati i do 5 legla na godinu, a u svakom leglu 7-15 štakorčića, koji sami postaju fertilni sa 5 tjedana starosti. U nekom zaštićenom okolišu jedan par štakora može teoretski stvoriti i milijun potomaka u jednoj godini. Takav stupanj razmnožavanje je neophodan da im se vrsta održi jer bez obzira na sve rijetko koji štakor doživi drugi rođendan. Ovisno o različitim okolišnim uvjetima, stopa smrtnosti kod štakora je i do 95 % u prvim tjednima štakorovog života.
KAKO SUZBITI ŠTETNE GLODAVCE? Rodenticidima!
Da bi se smanjio broj štetnih glodavaca (miševa i štakora) na biološki minimum, a radi zaštite zdravlja ljudi, te radi smanjenja šteta na usjevima i u skladištima provode se mjere deratizacije. Pod deratizacijom se podrazumijeva sustavno i planirano suzbijanje i smanjenje populacije štetnih glodavaca koji su uzročnici i prenosioci zaraznih bolesti. Deratizacija se može provoditi mehaničkim i kemijskim mjerama.
Mehaničke mjere su uklanjanje otpada i ostalog materijala pogodnog za razvoj štetnih glodavaca, te upotreba ljepljivih traka i lovki;
Temo-Bi je deratizacijsko ljepilo, bez boje i mirisa, za hvatanje miševa i štakora. Ljepljivost je vrlo dobra odmah po nanošenju, neovisna o utjecaju vlage i temperatura.
Prison je gotova, već pripremljena, kartonska ljepljiva klopka za miševe. Jedno pakiranje sadrži pet ljepljivih trapova. Upotreba je vrlo jednostavna – potrebno je ukloniti zaštitni papir sa ljepila i postaviti klopku.
Kemijske mjere su upotreba rodenticida, kemikalija namijenjenih kontroli štetnih glodavaca. Rodenticidi najčešće dolaze u obliku gotovih (zatrovanih) svježih mamaca i parafinskih blokova sa antikoagulantima I i II generacije. Za svježe mamce se preporuča upotreba zaštitnih (deratizacijskih) kutija.
Brody svježi mamac sadrži brodifakum 0,005% – dostupan u pakiranju od 200 grama
Ratibrom svježi mamac sadrži bromadiolon 0,005% – dostupan u pakiranjima od 500 grama (kutijica ili vrećica), 200 i 250 grama<
Navedeni rodenticidi sadrže gorku tvar, denatonijev benzoat.
PRIJE UPOTREBE PROČITATI NAVEDENU UPUTU !
